preskoči na sadržaj

Osnovna škola Siniše Glavaševića

Login

Kulturna djelatnost

KUTAK ZA OSMAŠE

Upis u srednje škole

Kalendar
« Travanj 2024 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
Prikazani događaji

Anketa
Za što najviše koristite Internet?





Carnet
Sportska rubrika

NAŠ YOUTUBE KANAL

MALI JEZIČNI SAVJETI

Zuji, zveči, zvoni, zvuči. Šumi, grmi, tutnji, huči - To je jezik roda moga!

Stručni skupovi

Vijesti
Povratak na prethodnu stranicu Ispiši članak Pošalji prijatelju
Gradu u čast
Autor: Branimira Barun, 17. 11. 2014.

"Nitko ne ljubi domovinu zato što je velika, nego zato što je njegova." (Seneka)

A evo kako su naši učenici pisali svome Gradu u čast.


Vukovar je Hrvatska

 

Do zadnjeg daha su se borili,

za Vukovar su i krv prolili.

Za Hrvatsku su heroji pali,

spremno su svoj život dali.

Pričali su mi mama i tata,

kako je Vukovar izgledao prije rata.

Kako su se djeca veselo igrala,

kako su se samo grohotom smijala.

Danas kada se prisjetimo rata

odmah plaču i mama i tata.

Za kraj Bože, samo jedno te molim,

čuvaj Hrvatsku jer je najviše volim.

Hrvoje Budim, VI. a

 

 

Vukovare, grade moj

 

Na tvojim sam stazama odrasla,

na tvojim igralištima se igrala,

tvoje sam meke tratinčice mirisala.

Vukovare, grade moj…

 

Vidim ljude nasmiješenih lica,

duž tvojih plavih ulica.

Dvorac Eltz, golubica siva,

i vodotoranj u miru sniva.

Vukovare, grade moj…

 

Na trgu ćutim miris kestenja,

zrakom šušti pjesma jesenja.

Ništa od toga ne bi se zbilo

da '91. heroja nije bilo.

 

Elizabeta Grubišić, VI. a

 

 

       RUKE MOGA TATE

      Sjedim udobno smještena u naslonjaču i gledam napola zanimljiv film. Odjednom osjetim kako me obuzima san. Trudim se ne zaspati jer me gotovo svaki taj desetominutni popodnevni odmor vrati u prošlost te ponovno proživljavam vjerujem najtežih mjesec dana svoga života.

      Sunčeve zrake proviruju u moju sobu, žele me probuditi. Nije im jasno da mi je potrebno još samo malo sna nakon još jedne neprospavane noći. Samo što sam se okrenula na drugu stranu, čujem jaki udarac i već dobro poznat zvuk koji oglašava uzbunu. Sestra utrčava u sobu, mama skuplja stvari u vrećicu. Naravno ne razmišlja pri tome da nam je ovo zadnji dan u našem stanu. Spustili smo se u podrum naše zgrade, isti onaj kojeg sam se oduvijek bojala jer se nalazio dva kata ispod prizemlja. Bio je mračan i vlažan i uvijek mi se činilo da će se netko pojaviti niotkuda. I sada, taj grozni podrum postaje moj novi dom, tko zna do kada. Smjestili smo se u meni dobro poznati kutak, budući da smo tu već nekoliko puta dolazili. Ljudi je bilo sa svih strana, poznatih i nepoznatih. Svakom se na licu mogla vidjeti bol te pitanje kako se ovakve stvari mogu događati. Ostavile smo za sobom odjeću, knjige, slike koje su odavale jedno bezbrižno djetinjstvo. Odjednom, na vratima, pojavi se poznato lice. Moj tata! Sva sretna trčim mu u zagrljaj i stišćem ga tako jako. Bojim se da će otići i da ga više neću vidjeti. Svi se guraju oko njega raspitujući se za svoje muževe, očeve i sinove dok u meni raste nervoza i želja da ga imam što duže samo za sebe. Došao nas je malo vidjeti, kao da je slutio da ništa ne ide na dobro te da nitko ne zna kada i hoćemo li se opet vidjeti. Ponovno zagrljaj! U suzama ga molim da ne ide, da ostane s nama, jer ovaj strah koji osjećam mogu otjerati samo njegove tople ruke.

      Uplakana stojim na vratima i gledam u daljinu, opet po tko zna koji put proživljavam dramu iz djetinjstva. Kroz maglu čujem netko me zove, drma me, osjećam nešto teško na ramenu…Moj tata! Sretna sam, bio je to samo san. Zagrlio me. U njegovom zagrljaju sam bila sigurna od svih nedaća i boli. Te čvrste ruke mogu otjerati svaki strah. I danas me grle nježne ruke moga tate!

 

Matea Batarelo, VII. a

                                                       NEPODIJELJENI  GRAD

            Po priči mojih roditelja Vukovar je bio jedan  prekrasan grad, pun parkova, livada, cvijeća...Ljudi su  marljivo i vrijedno radili svoj posao u velikim tvornicama kao što su Borovoi Vuteks. Zajedno su poslije posla išli uživati u ljepotama Vukovara, večernjim šetnjama uz Dunav i Vuku.Vukovar nikad nije bio podijeljen grad, djeca su zajedno išla u školu i igrala se na dječjim igralištima.

            Odjednom sve se promijenilo, ljudi su se promijenili, grad je nestao. Vukovar je od prekrasnog grada postao ruševina. Muzej, kino, tvornice, sve je nestalo. Nije bilo djece, niti smijeha na vukovarskim ulicama. Vukovarci su oduvijek voljeli svoj grad i čim je bilo moguće, vratili su se svome domu i gradu. Grad se počeo obnavljati i dobivati stari izgled, vraćati svoju ljepotu. Parkovi se opet zelene, cvijeće se šareni a kuće su obnovljene.

   Vukovar sve više liči na Vukovar iz priča mojih roditelja. Možda ću i ja jednom u svome gradu saznati što znači „Vukovar nikad nije bio podjeljeni grad“.

  Pozdrav iz Vukovara!!

 

                                                                                                Karla Vučković, V. a

                                                          STARI VUKOVARCI

    Važno je imati dobre susjede i snjima se slagati. Volim ja svoju Katu. Često mi je Katica  pripovijedala o starim vremenima, a mene to baš i nije zanimalo. Dok sam se ljutito vraćala iz škole jednoga popodneva, upitah nju da mi ispriča kako je bilo kad je ona išla u školu.  
            Oni nisu imali bilježnice i knjige, ali su imali pločice. Ne mislim na pločice u kupaonici,  nego na prave ploče, kao što mi imamo danas u školama. Tako su i oni imali,ali puno manje. Uz nju su išli i krede i spužvice. Čudila sam se kako im je sve uspjelo stati na tako male ploče. A onda mi je otkrila nešto što bi nama bio veliki problem. Oni nisu mogli učiti kod kuće kao mi, morali su zapisano brisati nekoliko puta. Zamislite, morali su  zapamtiti sve ono što su radili na satu.
            Ona je išla u grad u školu, ali je živjela u Borovu naselju. Svaki tjedan je bi u istoj smjeni. Išla je poslijepodne pa je zato pješačila do škole. Jadna moja Katica!I ja sam se upitala kako joj se dalo. Kad bi išla prema školi, prvo bi otišla do prijateljice Natalije u susjednu ulicu. Katica je živjela u Ulici kralja Zvonimira u istom ovom stanu gdje i dan danas živi. One bi se zajedno zaputile prema Sinagogi gdje je živio njihov najbolji prijatelj Matko. Nedaleko im je bila škola. Kad bi se vraćali „istraživali“
bi nove puteljke i stare urušene kuće. Svaki put bi se smijali Matkovim vicevima. Prije negoli prođu pokaj Natalijine ulice, Katica bi se uvijek sjetila svoga djeda koji je prije svoje smrti živio tamo.
            Takav je bio svaki njezin dan,od ponedjeljka do petka. A subotom i nedjeljom bila bi vani s Natalijom. Njezino djetinjstvo nije loše. Mogla bih i ja tako probati jedan tjedan. Uff,što bih ja živjela u to doba. Jedino, tko bi toliko pješačio?!

                                                                                      Nikolina Božić, V. b    

STARI VUKOVAR

Nekada davno  Vukovar bijaše lijep gradić, pun veselih dječjih lica i razdraganih ljudi koji su „ćaskali“ u obližnjim kavanama i veselo se smijali. Imali smo dovoljno, baš onoliko koliko je trebalo za sreću s par mandarina. Poneki kolač i slatkiš  razveselio bi dječicu za Božić. Djeca su, sine, nekad bila sretna i vesela, nisu imali mnogo, ali su uživali u onome što imaju. Slobodno su hodali gradom. Osjećao se život u tom lijepom starom Vukovaru, Dunav je bio tako tih i miran, vjerojatno zadovoljan što je i on dio toga grada. Vodotoranj je kao stražar stajao uspravno pazeći da netko ne dira naš grad. Baš kao da je najveće bogatstvo ovoga svijeta.

Nekada je, sine, Vukovar bio grad ponosa, pun vrijednih ljudi, omladine i djece koja su ga voljela svim srcem…Eh, sine, davno je to bilo...Pokušali  su ga slomiti, ostao je jak jer taj grad ima jake korijene i ne da se uništiti. Nikad, sine moj.

                                                                                  Melisa Jukić-Sunarić, V. a

 

VUKOVARSKO SJEĆANJE

               Davnih pedesetih godina prošloga stoljeća  bio je jedan grad na Dunavu. Zvao se Vukovar.....

            Stari  Vukovar bio je prelijep. Ljepši  nego danas. Baka i ja sjedimo u sobici s toplim čajem u ruci. Kazivala mi je priču o starom Vukovaru...  I danas imam priliku podijeliti s vama bakina sjećanja.

 Eh, taj lijepi Vukovar. Imao je puno ljudi. Bio je prekrasan. Ljudi su bili sretniji. Taj grad nije znao svoju sudbinu. 91' došao je rat u naš grad. Svi sumorali napustiti svoje kuće,  jedino su naši hrabri vojnici ostali. Oni su ostali braniti naš grad. Moja baka i njezina djeca, među kojima je bila moja mama, bježali su iz Vukovara. Samo je moja pokojna tetka ostala. Ona je branila Vukovar s ostalim vojnicima. Željela bih da je ona još živa, ali je umrla od raka. Vratimo se mi na rat... Naši su vojnici pobijedili i obranili Vukovar. Ali mnogo ljudi je izgubilo život, mnogi roditelji su plakali. Nažalost, i to se moralo dogoditi.... Poslije rata ostali su mnogi  ožiljci u srcima ratnika, a i u gradu. Nisu ožiljici ostali samo  kod ratnika,  veći kod majki. Mnogo ljudi je nestalo i pokopana su tijela svugdje, anjihove majke ne znaju gdje da polože cvijeće svojim pokojnima.

            Grad Vukovar je zadržao ljepotu kakvu je prije imao. Mi ovaj grad pun ožiljaka i stradanja zovemo: VUKOVAR-GRAD HEROJA!!

                                                                                     Monika Topić, V. a

 

 

                                                              TATIN VUKOVAR
     Moj se tata se u Vukovar doselio s tri godine. Kao mali s prijateljima se volio igrati pikularenja. Kad je porastao,  najviše je volio skupiti ekipu i igrati nogomet ili skrivača. Stanovao kod Vodotornja i cijela se njegova ekipa  tamo okupljala.  Obožavali su  to mjesto. Kada je ekipa narasla, i mogli su sami u grad, popularna je bila šetnja Korzom,  odnosno  šetalištem  uz Dunav i samim centrom grada. Tu su se mogli vidjeti i stariji i mlađi Vukovarci.

Nadaleko su  bile poznate i vožnje biciklom po Adici gdje semoglo i opuštati uz logorsku vatricu... U ljetnimJE  mjesecima malo tko  išao na more jer većina je kampirala, a neke
i cijele obitelji, na vukovarskoj Adi. Uživali su u Dunavu, pijesku,suncu i gustim hrastovim granama koje su im pravile hlad.
                                                                                                  Vjeran Duvančić, V. a





[ Povratak na prethodnu stranicu Povratak | Ispiši članak Ispiši članak | Pošalji prijatelju Pošalji prijatelju ]
preskoči na navigaciju